"Bez komentara!"

Zaboravimo na trenutak da Vam blog služi kao dnevnik događanja u životu, pljuckanje po samome sebi (sexylana vs. kurvetinalana, ne klikči, ako želiš zadržati zdrav razum) ili lamentacije na temu seksa, ljubavi, veza i još malo seksa. Zamislimo da Vaš blog ima dugoročnu ideju i široku tematsku vodilju i da Vas krasi kakva takva kvaliteta izričaja. Također, zamislimo da ste blog otvorili jer imate ideje koje Vas gone da im posvetite pisani prostor i da imate onu gotovo nezdravu ovisnost o izricanju. Ako to imate, upadate u onih 1% hrvatske blogosfere koja ima tendenciju prema profesionalnom pisanju blogova. 

Profesionalno pisanje blogova? WTF? 

Možda ste se na trenutak lecnuli kad ste pročitali posljednju rečenicu prethodnog paragrafa, no profesionalno pisanje bloga nije profesija poput ekonomije, profesionalnog dizajna ili profesije programera, već pitanje ozbiljnosti pristupa blogu kojeg ste otvorili, gdje god da ste ga otvorili. Često sam, naime, nalijetao čak i na kvalitetne blogove koji su nakon nekog vremena počeli srozavati kvalitetu (pisanjem radi pisanja) ili počeli postavljati sami sebi pitanje zašto uopće pišu. Da bi se uopće postigao preduvjet za profesionalno pisanje bloga treba se imati "ono nešto" u sebi što nas održava dugoročno konzistentnim u volji za pisanjem i održavanjem kvalitete pisanja. Također, blog treba imati jasnu želju i tendenciju ka profesionalnom istraživanju, davanju osvrta, pružanju relevantnih informacija baš kao u pravom novinarskom poslu. No, ono što razlikuje pisanje bloga od novinarskog posla jest osobni ton i komentar pridan pruženoj informaciji koji blogu kao mediju daje unutarnju toplinu i privlačnost širim masama čitatelja. 

Pišemo li za sebe ili za druge?

Ako pišemo sami za sebe, razumijem da će se pristup pisanju u tom slučaju biti kaotičan, hirovit i prije svega neredovit. Ono što razlikuje profesionalnog blogera od običnog pisca web dnevnika jest prije svega strukturiranost, konzistentnost i redovitost pisanja. Takav pristup, prije svega, dolazi sam po sebi i zapravo ne postavlja pitanje navedeno u naslovu. Profesionalni bloger u pisanju za publiku nalazi sebe i njegova je ideja i želja upravo da prezentira informacije svojoj publici i da nesebično piše. Druga odlika profesionalnog blogera je pisanje na novinarskoj razini, ali za razliku od novinarskog posla s osobnim tonom i komentarom. Činjenica je, da su neki od najboljih hrvatskih blogera zapravo novinari koji su upravo u mediju bloga našli slobodu pisanja koju u svom novinarskom poslu uglavnom ne nalaze. Također, za razliku od novinarskog posla, kontakt s publikom je direktan, jer čitatelji bloga (anonimni ili manje anonimni) mogu zapis na blogu komentirati i time dati autoru potreban feedback, kakav u tradicionalnim medijima, osim u iznimnim slučajevima, nema. Na web portalima, doduše, postoji opcija komentiranja novinarskih članaka, no, realno, tko doista čita te komentare? 

Odabir mjesta pisanja

Kao veteranu pisanja bloga, jer ovo mi je četvrti blog i treći pružatelj blog usluge, odabir mjesta pisanja postao je poprilično bitan. Najdulje i najkonzistentnije sam bio na blog.hr-u još prije navale klinaca i tamo stekao određenu popularnost, no ono što me izludilo bila je čitateljska publika i njeni komentari. Shvatio sam da je okruženje u kojem pišem postalo važno i da ono upravo utječe na kvalitetu mog pisanja. Okruženje na bloger.hr-u, opet, nije pretjerano poticajno, no ovdje donekle uživam kakvu takvu slobodu pisanja i manju popularnost. :-))

No, da se udaljim od vlastita primjera, odabir mjesta pisanja je gotovo presudan u ostvarenju kvalitete bloga. Pogledajmo masovne blog servise poput recimo sva tri naša providera. Ako se vaš blog sastoji od pisanja o svakodnevnim dogodovštinama ili seksu, ljubavi, vezama i opet seksu, vi ćete se u tom okruženju osjećati poprilično ugodno. Također, ako je vaš blog tematski vezan uz praćenje glazbene scene ili imate foto-blog, na masovnim blog servisima vi ćete naći pravo mjesto i pravu publiku. No, želite li pisati dokumentaristički blog poput mene ili se baviti ozbiljnijim temama kao što je recimo marketing ili ekonomija ili neka druga iole ozbiljnija tema na masovnim blog servisima veća je vjerojatnost da se vaš blog neće naći izvan margina popularnosti. Uređivačka politika masovnih blog servisa je privući što više posjetitelja (a svi znamo da je široka publika gladna kruha, igara, zabave, glazbe i seksa) i neke teške ozbiljne teme, osim ako nisu u stanju dirnuti široku publiku, ne prolaze. No, što je potencijalno profesionlanom blogeru onda činiti? 

Vlastita domena

Odgovor na postavljeno pitanje jest otvaranje i održavanje bloga na vlastitoj domeni. Tim činom ste doduše osuđeni na to da se sami brinete o popularizaciji vlastitog bloga, no, ne želite li postati popularni kao "poslušnik režima", to je cijena koju morate platiti. Za one neiskusne, taj je čin u neku ruku problematičan, no ljudska bića su u stanju svašta naučiti. Želite li svoju medijsku slobodu, ali istovremeno i popularnost, potrebno je uložiti nešto truda, ali i novaca (hosting i registracija domene koštaju, ali i dizajn ako mu niste vični).

No, ako ste mislili da ste u želji da sami stvorite svoj kutak, usamljeni, pogledajte malo oko sebe, neka logistika ipak postoji. Tendencija k profesionalnom pisanju blogova u Hrvatskoj je još mlada ideja i postoji tek nekolicina uistinu profesionalnih blogera koji su se uspjeli izdići, kako kvalitetom pisanja, tako i vlastitom domenom. Projekti dvanula i bestseler, osim što potiču kvalitetno i profesionalno pisanje na blogovima, potiho promoviraju i medijsku neovisnost o masovnim blog servisima. U tom smislu, gotovo da je moguće reći da kvaliteta i neovisnost idu ruku pod ruku i da za onoga koji se uistinu želi profesionalno pisati blog.

Što se čeka?

U ovom trenutku, upravo sada, pravi je tren za osamostaljenje i to pravo osamostaljenje, a ne registracija web-domene i logistička ovisnost o mojblog.hr servisu. Za punu slobodu, potrebno je neovisni nabaviti vlastitu domenu i hosting, instalirati Wordpress ili drugi alat koji omogućuje posjedovanje bloga na vlastitom web-prostoru, početi pisati i održavati kvalitetu svog pisanja, te promovirati sebe. Dvanula je obećao nakon ovog ljeta doći s novim uslugama, na bestseleru piše da su uvijek otvoreni za suradnju, RSS kanali već postaju uobičajena pojava, a mislim da bi se uskoro mogao pojaviti još kakav news aggregator ili sličan servis za promociju kvalitetnog pisanja.

Što čekam? Čekam da mi prođu rokovi koji mi oduzimaju dosta vremena, ali negdje pod kraj sedmog mjeseca očekujem launch na vlastitoj domeni. Iskreno, čekam da se dovoljno ohrabrim i da učinim taj korak i riješim u svojoj glavi da težim biti uistinu profesionalan bloger. Zaboravimo li čitavu prethodno teoretiziranje, mislim da je pitanje profesionalnog pisanja bloga čisto pitanje u glavi svakog pojedinca koji piše blog i želi li on tom cilju težiti. 

Klikni hr.digg|prijavi i prijavi ovaj post ako ti se sviđa.

Članak dostupan i na originalnom blogu.

Svoju seriju o sudbinama brodova započet ću s jednim koji je možda imao najburniji životni vijek od svih brodova koje znam. Od 1938. kad je naručen, u izgradnji preživio svjetski rat i bombardiranje, bio preprodan, doživio otmicu i na kraju potonuo nakon požara 2. prosinca 1994 nedaleko od obale Somalije.

Mladi dani

Brod o kojem danas govorim naručen je 1938. godine za tvrtku Rotterdamsche Lloyd, međutim njegova izgradnja usporena je 2. svjetskim ratom i dvama bombardiranjima koja je preživio na doku u Vlissingenu. Konačno je porinut 1946. godine pod imenom Willem Ruys, a prvo putovanje doživio je 1947. Nakon 17 godina u službi, sada već u najboljim godinama, brod je preprodan napuljskoj tvrtci Lauro Line i preimenovan u ime koje ga je kasnije proslavilo u svijetu: Achille Lauro. 1966. nakon temeljite renovacije ulazi u službu. 

Achille Lauro

Otmica

Čitava priča oko otmice broda počinje 1. listopada 1985., kada su Izraelci bombardirali sjedište PLO-a u Tunisu. Za odmazdu, pripadnici PLF-a (Palestinian Liberation Front) koji su podržavali PLO, otimaju brod nedugo nakon isplovljavanja iz luke u Aleksandriji prema Port Saidu. Sama otmica nije bila izvedena kako treba, jer su četvorica otmičara (među kojima i Abu Abbas, vođa PLF-a) prijevremeno otkrivena od strane posade, pa je do otmice došlo naglo i neplanirano. U zamjenu za puštanje 350 članova posade i između 60 i 80 putnika (većinom Amerikanaca) koji su preostali na brodu, nakon što je dio putnika otišao gledati piramide, tražili su puštanje 50 Palestinaca iz izraelskih zatvora. Brod su, umjesto u Port Said usmjerili prema luci Tartus u Siriji, a nakon prvog javljanja u kojem su obavjestili svijet da je Achille Lauro otet, u eteru je zavladala tišina. Brodska radio stanica bila je ugašena i brod je bilo nemoguće locirati.

Sirijske vlasti, međutim, nisu bili kooperativne kao što su otmičari nadali i odbile su dati dozvolu da Achille Lauro pristane u luci Tartus. U pregovorima se međutim pojavila i rečenica od strane otmičara: "Koja je situacija? Ubit ćemo i drugog taoca. Polako gubimo strpljenje." Ubojstvo taoca, međutim, nije bilo moguće potvrditi. Nakon što su sirijske vlasti definitivno odbile mogućnost da brod uplovi u njihovu luku, brod je usmjeren prema originalnoj destinaciji Port Saidu. Tamo je uplovio i nakon dva dana pregovora između otmičara i egipatskih i palestinskih pregovarača u koje se upleo i PLO, činilo se da su svi putnici i članovi posade pušteni bez posljedica. 

No prava istina trebala je tek izaći na vidjelo...

Ubojstvo Klinghoffera

O ubojstvu jednog od putnika vezanog uz kolica, zato što je Židov, saznalo se tek nakon što su pušteni svi taoci, a otmičari predani PLO-u i omogućen im je siguran prolaz do Tunisa na komercijalnom letu iz Egipta. Prvi je o ubojstvu jednog od talaca progovorio kapetan broda, koji ni sam nije mogao potvrditi da li je on uistinu ubijen. Pod prijetnjom ubojstva posade i s pištoljem uperenim u glavu kapetan je bio prisiljen pri pregovorima reći da je sa svim putnicima sve u redu. No, reakcija Amerikanaca na činjenicu da je ubijen taoc koji je bio građanin SAD-a, bila je brza. Još dok su otmičari letjeli prema destinaciji u Tunisu, njihov avion su presreli američki lovci i prisilii ga da se spusti u NATO bazu Singonella na Siciliji, gdje je otmičare, nakon nesporazuma sa SAD-om uhitila talijanska policija. Nakon uhićenja, uz opći protest SAD-a, otmičarima je dopušten nastavak putovanja. Egipćani koji su tražili ispriku zbog presretanja njihovog aviona, od strane SAD-a nisu je nikad dobili. Amerikanci su beskrupulozno učinili ono što su mislili da su morali. 

Temeljena na priči o otmici Achille Lauro i ubojstvu jednog od talaca, prema libretu Alice Goodman uz glazbu Johna Adamsa, 1991. skladana je opera: "Smrt Klinghoffera", koja je izazvala poprilične kontraverze, a filmska verzija te opere snimljena je 2003. godine.

Sudbina otmičara

Abu Abbas je, nakon što je napustio jurisdikciju Italije, osuđen za otmicu in absentia, a 1996. se ispričao za otmicu broda Achille Lauro i Klinghofferovu smrt te pozvao na pomirbu između Palestinaca i Izraelaca. Isprika je, međutim, odbijena od strane SAD-a i obitelji Klinghoffer koja je tužila PLO zbog ubojstva Leona Klinghoffera, no PLO je isplatio nepoznatu odštetu obitelji i stvar je time riješena. Tijekom akcije u Iraku, 2003., Abu Abbas  je uhićen, međutim prije nego što mu je suđeno za ubojstvo i otmicu, umire u američkom zarobljeništvu početkom 2004.

Od preostale trojice otmičara dvojica su puštena 1991. prije odsluženja pune zatvorske kazne, od kojih je jedan umro 2004., a za drugog se ne zna gdje i što je s njim. Što se tiče trećeg otmičara koji je bio osuđen na 30 godina i odsluživao kaznu u zatvoru Rebibba u Rimu, uspio je pobjeći u Španjolsku tijekom dopuštenog odmora 1996., no ubrzo je uhvaćen i vraćen u Italiju. 

Sudbina broda

Nakon otmice, Achille Lauro je nastavio svoju službu i ponovo dobio zastavu nakon što je kompanija Lauro Line postala je StarLauro. Godine 1994. Achille Lauro se zapalio nedaleko od obale Somalije i napušten potonuo nakon trodnevnog požara.

Zvijezda koja je rođena u oružju, umrla je u vatri...

Za čitanje

Čitavu priču o brodu Achille Lauro možete naći na BBC-jevim stranicama u tri nastavka: 

1  2  3

Klikni hr.digg|prijavi i prijavi ovaj post ako ti se sviđa.

Članak dostupan i na originalnom blogu.

Poštovane dame i gospodo, došao je red da se malo odmorim od dokumentarizma i napišem nešto osobne prirode. Kako sam jučer polagao ispit, nisam se mogao pošteno odmoriti, ali sam se učeći uspio pošteno preznojiti pa sada mogu malo predahnuti i posvetiti se svojoj omiljenoj maniji... skribomaniji.

Klima uređaj

Dakle, u ove vruće dane, razmišljali ste kako spriječiti potoke znoja koji se slijevaju niz vaša leđa? Nažalost, kakvi god bili uvjeti, to ne možete spriječiti, jer čak i u klimatiziranim uvjetima potoci znoja će se zbog suhog zraka slijevati niz leđa. To naravno pišem pod pretpostavkom da znate da je maksimalna dopustiva razlika između vanjske i unutarnje temperature 10 stupnjeva po Celzijevoj ljestvici, no ako nije, molim Vas stišajte tu prokletu klimu i pustite da Vam koža prirodno izlučuje svoje toksine te pijte puno vode da Vam tijelo ima što izlučivati.

Nemate klima uređaj?

Klima uređaj se sada već može nabaviti za nešto više od 1000 kuna, a kao što i kod kompjutera postoje prijenosnici, tako postoje i prijenosni klima uređaji koji su nešto skuplji, koliko mi je poznato i nešto su manje rashladne moći u istom prostoru. Ili nisu? No, ako si ne možete priuštiti klima uređaj, onda toplo preporučam ventilator. Ventilatore se na akciji može kupiti već od 80 kuna, a oni sa 3 brzine, tajmerom i daljinskim upravljačem, ne bi smjeli biti skuplji od 250 kuna. Kvragu, ja imam jedan takav ventilator i sasvim me dobro služi! No, od onih stolnih uglavnom niš koristi. Ventilator je najbolje staviti u kut sobe, što dalje i pustiti ga da lagano miješa zrak rotirajući svoj uobičajen kut od 90 stupnjeva. Usmjerite li ga prema sebi, još iste večeri biste mogli osjetiti posljedice u vidu začepljena nosa, grlobolje i sličnih pojava (isprobano!), što po ovakvom vremenu nije nimalo ugodno! 

Vruće mi je i spavati!

I meni. Temperatura se u pravilu prije ponoći ne spušta na onu koja je ugodna barem za oči sklopiti. Rotiranjem rabljenog zraka u sobi uz pomoć ventilatora baš nije neka posebno dobra ideja, no otvorite li prozor i postavite ventilator tako da upuhuje svjež zrak prema vama (ali na dovoljnu udaljenost i dovoljno malu brzinu), moći ćete zaspati. Barem meni tako uspijeva. No, ne smijete ostaviti ventilator cijelu noć upaljen, nego najdulje jedan sat dok ne zaspite i to pokriveni nečim najtanjim što imate. Popijte vode prije spavanja, ali ne previše da se ne biste budili u noći i odlazili na WC. A osim toga, otkrio sam kako je dobro ustati u 6 ujutro i obaviti sve obaveze do pola devet kad sunce počne udarati. I naravno, jedva čekam da što prije na more, jer je tamo zbog ogromnih vodenih površina vlažniji zrak, a noć podnošljivija. 

Kako preživjeti?

Pogledajte film "The Break Up" sa Vince Vaughnom i Jennifer Aniston, nije loš, a osim toga Cinestar ima umobolno jaku klimatizaciju i nećete se garantirano skuhati. Također, "Boban" u Gajevoj ima relativno dobro klimatiziran prostor. Klonite se terasa na Opatovini i klupica u parkovima u predvečerje, pogotovo ako ste osjetljivi na komarce. Nosite sa sobom bocu vode. Pijte i idite na WC. Učite u NSB-u, iako ove godine klimatizacija nije toliko jaka. Znajte kad je vrijeme za podnevnu siestu. Ne ostajte do kasno budni i ne tulumarite. Čuvajte snagu. Redovito se seksajte. Pijte još malo tekućine. Razmišljajte o glečerima i snijegu. Nabavite si visaljku. Spavajte.

I to je to... :-))